Na pitanje ima li poezije ako nije subverzivna, mladi i više nego daroviti pjesnik
Kosta Kosovac odgovara Sarajlićevim stihovima: „Revolucionaru, hajde da ne menjamo svet. Hajde ako možemo da učvrstimo ovaj jedini koji smo dobili u nasledstvo od očeva, divan je to svet.” Inače, ovaj Beograđanin je svojom poezijom osvojio čitaoce širom našeg govornog područja. Trenutni je finalista Festivala mladih u Vrbasu i Timočke lire.
⢠Čemu danas poezija?– Poezija je način vraćanja čovjeku. Onom suštinskom u njemu. I baš kao što se radujemo kad naučnici otkriju neku novy vrstu ribe koja živi na pet hiljada metara ispod mora, isto takvo ushićenje budi i dobra pjesma koja nam otkriva neka osjećanja u nama sa kojima nijesmo baš bili upoznati. Ovaj i prošli vijek jesu istraživački vjekovi, vjekovi velikih otkrića, ali isto tako, kako otkrivamo spolja treba se truditi paralelno otkrivati i čovjekovu unutrašnjost.
⢠Da li vjerujete u čitaoca i njegovu budućnost? Ima li knjiga budućnost?– Čitalaca kao i pisaca danas ima svakakvih. U suštini to su jedni te isti ljudi jer samo oni koji pišu poeziju nju i čitaju. Malo je onih koji se iz prikrajka dive riječima a da i sami nisu pokušali napisati nešto vrijedno divljenja. Publika pjesnika jesu sve sami pjesnici. Kao kad bi na fudbalskom stadionu navijači bili sve sami fudbaleri. Nešto tu debelo vuče na komiku.
⢠U čemu nalazite inspiraciju za svoju poeziju?– „Kad pomislim na decu u meni nešto se razveseli i to unutarnje veselje liči na početak pesme./ Deca su najodređeniji i najkraći put do poezije, jer inače, puteva do poezije i nema, bar ne, ovako jasnih.”
Pored djece čest motiv u mojoj poetici je i starost, koja po mnogo čemu djetinjstvu sliči. Ono što ih značajno razdvaja je strah od smrti. Djeca na smrt nikad ne misle i zato su je i pobijedila! To ih čini besmrtnim.
⢠Kuda ide poezija u ovom virilovskom svijetu dromologije?– U ovom svijetu sam sebe doživljavam kao dinosaurusa, tromog otpadnika. Tako i samu poeziju. A možemo i ljepše reći, da je poezija u stvari jedna pravjekovna nježnost koja je negdje krenula sa nekim ciljem svima nepoznatim i svi je na tom putu presreću ali jedino će ona zasigurno stići gdje je naumila.
⢠Ko su vam uzori u književnosti? Koga cijenite od savremenika? Šta trenutno čitate?– Savremena poezija je dosta dobra, ali sje...a, izvinite na izrazu. U tim pjesmama se vidi jedna težina proživljenog. Težina rata, težina sankcija, težina lošeg života u lošem vremenu na lošem tlu. Te pjesme su prerano odrasle, prerano osijedile i sad kao da sjede na nekom pločniku i pljuckaju proklinjući i sebe i svoj život. Eto, to je problem moderne poezije, toga previše vidim u njoj, pa čak i kod mlađih... a pjesma nikad ne smije da odraste, u tome je caka. Od savremenih pjesnikinja izdvojio bih
Vitomirku Trebovac, pitomu Vojvođanku koja se po cio dan vozi na biciklu i na taj način lakše opaža ljude. Zapisuje njihove odnose, cipele i osmjehe. Njena poezija je plemenita i to mi se dopada.
⢠Ima li savremena srpska književnost potentnu kritiku?– U svakoj kući se prvo kupuje meso pa tek onda čačkalice. Kad bude književnosti biće i kritike.
⢠Da li pisac u politici gubi ili dobija?– Pisac je po pravilu loš političar, a ako je dobar političar onda je loš pisac. Na nekoj nevidljivoj ali postojećoj ljestvici uzvišenih i lijepih stvari poezija je uvijek na samom vrhu, a politika na dnu. To se najbolje pokazalo u svoj svojoj tragici kada je Šešelj pobijedio Pekića. Ako nekome do tada to još i nije bilo jasno, onda bi od tada moralo biti.
⢠Stih koji Vam se najduže vrzma po glavi?– „Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena/ i preživeo crvene godine Klanja,/ radi ovog svetog Saznanja/ što mi je donelo propast.// I ja ne tražim plena:/ oh, dajte meni još šaku zraka/ i malo bele, jutarnje rose / ostalo vam/ na čast!” (Dušan Vasiljev) A.ĆUKOVIĆ
)){kind=small}
